Još od samog početka požara koji je zavladao Europom, gotovo cijeli ljudski rod je upao u smrtonosni zagrljaj ratne anestezije, otupljenosti na bol.

...a kamo idu hrvatski mirovnjaci?
Sredinom prošlog mjeseca neočekivano nas je zahvatila neka neopisiva toplina u grudima, kada smo ponosno svjedočili povijesnom trenutku Lijepe nam naše: Sanader i Bush ispijali su kave i pritom se u zanosu nadglasavali čija je obala ljepša. Tom, sada većlegendarnom, trijumfu hrvatske politike, bili su opijeni svi, od našeg premijera i ostatka vladajuće garniture pa sve do posljednjeg medija. Sanader je pak bio toliko ganut da je po izlasku iz Bijele kuće zaboravio spomenuti ono najbitnije: Bushevo yes Hrvatskoj u NATO već2008!
I dok smo tako svjedočili tom silnom ganuću nad toplim dočekom u Bijeloj kući, nejasno se iznjedrilo samo jedno sitno, banalno pitanje: o čemu se tu uopće radi?

Imperativ euro-atlanskih integracija, često ponavljana i prilično besmislena fraza, postupno prelazi u svoju konačnu fazu. S jedne strane se vode pregovori o priključivanju EU, a s druge strane je pravi šef NATO saveza Hrvatskoj najavio pozivnicu u tu vojnu organizaciju. Naravno, jedno s drugim nema nikakve veze. A složenica euro-atlanske integracije je i dalje fraza koja dobro zvuči. I koja nema alternative.