Piše: Đurđa Knežević

Ako nam je društvo i dalje duboko patrijarhalno – a jest, ako je duboko nepravedno prema ženama u praktički svakom smislu – a također jest, kako to da one kojih se to direktno tiče, preko čijih se pleća i plaća sve prelama i slama, ne pokazuju nikakav tračak pobune? Kako to da "revolucionarna avangarda", to jest feminizam i feministkinje, nisu u stanju mobilizirati čak više niti same sebe?

Omiljena tema, prava poslastica i izdržljiva fraza, prikladna za svaku priliku a upravo odlična za 8. mart, jest oštra kritika prošlih vremena (svi znamo da se radi o SFR Jugoslaviji), kada se slavilo tako da se muževi napiju i slave više od žena i na kraju im donesu potrgan i već malo ocvao stručak cvijeća. Uz to ide bespoštedna kritika političara koji se uguraju u igru i dijele karanfile gdje god stignu, ljube koga god mogu. Uvijek još u rezervi stoji mogućnost intervjua. Političarke, osobito one zadužene za resor ženskih pitanja, znanstvenice koja se profesionalno bavi ženskim pitanjima, neke starije gospođe, recimo slikarice, koja se sjeća dana kada je bila mlada, aktivna, beskompromisna i pomalo feministkinja i slično.

Ne bih se usudila ovako sprdati sa svim time da nije prije svega na vlastiti račun, jer i sama sam (pa i više puta i s mnogim varijacijama) prošla taj put pisanja o 8. martu.

Ono što uporno izostaje, barem na ovim našim (i to ne samo u užem smislu našim) prostorima, jest reflektiranje na temu i razmatranje prilično jednostavnog pitanja, zbog čega je tomu tako. Kako to da nakon ipak respektabilnog broja godina (deceniji su u pitanju) feminizma u nas, i dalje hodamo, krećemo se u mjestu, ponekad čak i trčimo s efektima sličnim onima koje postižu hrčci u kavezu-vrtilici. Pokret, u smislu neke masovnosti, nikada nismo niti imale, ali je sve manje i onih brojem manjih, ali također važnih okupljanja, protestiranja protiv nekih stanja i stvari, ili, još bolje, javnog iskazivanja političkih stavova i na njima temeljenih zahtjeva. Okupiti, recimo, par stotina žena na demonstracijama, a da pritom ne priskoče u pomoć žene već organizirane u nekom sindikatu, izgleda, ma šta izgleda! – jest nemoguće.

Nije li u tome sakriveno još jedno i također jednostavno pitanje? Ako nam je naime društvo i dalje duboko patrijarhalno – a jest, ako je duboko nepravedno prema ženama u praktički svakom smislu, od najeklatantnijeg nasilja prema njima pa sve do njihove samo simbolične prisutnosti i udjela u vlasti (politici, mjestima ekonomske moći, u kulturnoj sferi, i da ne nabrajamo sve sfere života) – također jest, kako to da one kojih se to direktno tiče, preko čijih se pleća i plaća sve prelama i slama, ne pokazuju nikakav tračak pobune? Kako to da "revolucionarna avangarda", to jest feminizam i feministkinje, nisu u stanju mobilizirati čak više niti same sebe? O masovnosti bolje i ne govoriti. E pa jednostavno, one koje bi trebale ne samo prednjačiti u aktivizmu, već i prije toga imati prilično jasno posložena znanja o stanju stvari u društvu, e da bi mogle postaviti ciljeve borbe, niti su revolucionarna, niti avangarda, osim u smislu aforizma koji govori o avangardi kao onoj koja grabi unaprijed.

Mijenjam opoziciju za poziciju

S potonućem i očiglednom smrću davljenjem u mainstreamu neoliberalne države, nestao je i zadnji atom feminističke subverzivnosti, koju je zamijenila puka estrada što je sve to više gledamo posljednjih godina. Ono što sve manje gledamo, ili više uopće ne vidimo, jest kritička pozicija feminizma usmjerena prema središtima, izvorištima moći od kojih je, uz društvo samo, najjača i najopasnija država, gdje se nejednakost upravo i generira. To bi onda značilo baviti se politikom kojoj bi prioritet bio mijenjanje dominantne društvene paradigme, a ne servisiranje države kakva već jest, "uskačući" s vlastitim angažmanom tamo gdje se državi za problem više-manje fućka. Drugim riječima, nije na nama da umjesto nje radimo onaj posao koji treba obaviti država, već da je primoramo (kad je već tu) da ga i propisno obavi. Ili još jednostavnije, nije na nama, primjerice, da obrazujemo djecu po školama protiv nasilja. To je slabog dometa i praktički nikakvih efekata jer su i kapaciteti slabi. Ali treba učiniti sve da se državu primora da u postojeći sistem školstva uvede programe za učenike, nastavnike, roditelje koji bi se nosili s tim zlom i borili protiv njega. Nije na nama (samo) da branimo svaku pojedinu ženu od nasilja, već da vršimo politički pritisak i natjeramo državu i njezine institucije (pravosuđe, policiju, službe za socijalni rad) da to bude njihova (kažnjiva) odgovornost, i slično tome.

Takva politika tražila bi drugačije pozicioniranje prema vlasti no što je danas u modi. Umjesto opozicije, naše nevladine organizacije upravo sline nad partnerstvom s vlašću. A na partnera, koji te plaća da bi zadržao socijalni mir, ipak se ne ide. Stoga nema osnova ni očekivati da sve one prije spomenute žene na čijim leđima se dvostruko prelama sva bijeda ovog društva (kao žena i kao građanki) budu ikakvim pozivom ovakvog bezubog feminizma mobilizirane na protest. Njih za to ni u kojem slučaju ne treba optuživati. Za 8. mart ionako svatko slijedi svoja agenda. Organizirane feministkinje će se rastrčati od domjenka jedne političarke do sličnoga drugog, održat će se možda i koji okrugli stol, predstavit će se neka nova knjiga, brošura, vodič ili tristoto istraživanje o tome kako nema žena u politici, neke će skoknuti i do New Yorka, jer baš se eto opet nešto zasjeda. Radnice i službenice, sve one koje još imaju posao, trčat će s njega doma… i tako dalje, to već znamo. One nezaposlene otići će na burzu ili da se prijave ili da po dugogodišnjem običaju pogledaju liste radnih mjesta, možda im se ovaj put posreći. One mlađe, koje još i ne traže posao, kojima je feminizam smiješan i dosadan (ovakav kakav nam je danas, nije ni čudo) otići će na Osmomartovski žur indikativnog naziva "We live longer, we fuck longer, we party longer!"

Izvor: ZaMirZine